Prije svega želim reći nešto o sebi kao kuharici da ne bi možda pomislili kako sam ‘svu pamet svijeta pokupila pa sad pametujem’ 😉 Kada me danas sretnu ljudi koji me nisu duže vrijeme vidjeli reagiraju otprilike ovako: “Jaoo Sandraaa, pa ti si mama troje djece i znaš kuhati??? hahahhahha, tko bi rekao!” A ja kažem: “E pa sve se može kad se hoće! :D”
Prije nego sam se udala i počela živjeti samostalnim životom sa svojim suprugom, ja sam bila jedna od onih djevojaka kojoj se nije baš puno toga dalo po kuhinji raditi. U djetinjstvu se posuđe pralo kao ispomoć baki i mami i to je bilo nešto što se moralo. Tu i tamo sam znala asistirati kada se pekao ajvar i u sličnim ‘radnim akcijama’. Ali kuhanje i poimanje jela i hrane meni je bilo potpuno strano i odbojno. Hrana je bila nešto što se konzumiralo ‘tek tolko da se nešto pojede’ na brzinu, a i spektar mojih interesa oko izbora hrane je bio poprilično siromašan: ‘zakon’ su bile jedino pizze, ćevapi i slične fast food drangulije. Dakle, sve samo da nije kuhano doma. Puno toga mi je bilo čak i odbojno, miris luka mi je išao na živce, od kiselog kupusa mi se dizao želudac, po gulašu u tanjuru sam brljala žlicom dok se nije ohladilo….tu ću stati. Popis hrane koju nisam voljela bio bi predug za ovaj post 😉
A onda je mala Sandrica odrasla, dogodio se brak, pa odmah zatim prva trudnoća i moje poimanje kulinarstva i obiteljskog života i života jedne domaćice uopće, se polako ali snažno mijenjalo. Odlučila sam da, ako već moram ( a što se mora nije teško) biti kuharica, da ću biti najbolja kuharica koju moj suprug može zamisliti. Počela sam istraživati po supermarketima, prelistavati sve više i više kuharica i časopisa sa sličnom tematikom, a svakim novim receptom koji bi mi uspio bivala sam sve više oduševljenija kuhanjem i hranom. Tako se ni dan danas ne mogu odlučiti da li mi je draže kuhati ili fino jesti. Shvatila sam da je najbitnije pokušavati čak i ako ne uspije, i dati najbolje od sebe. I to je bilo poprilično efikasno. Kuhanje nije nešto što ili znaš ili neznaš – kuhanje je, usudila bih se reći, nauka koja se usvaja s vremenom. Naravno, uz puno dobre volje i bar malo entuzijazma 😉
Danas sam mišljenja da bi kuhinja, čak i ako nemate puno vremena i ako ste mama kojoj nedostaje bar još jedan par ruku, trebala biti okosnica svakodnevnog obiteljskog života. Bar je kod mene tako. Za našim se obiteljskim stolom živi: trudimo se jesti zajedno bar glavne okroke i za našim je stolom uvijek živo. Započnu se tu i neke bitne rasprave, prepričavaju se dogodovštine iz škole, sa igrališta, bude tu i suza i smijeha ali to je život. I to savršeno funkcionira. Svi nosimo iz svog obiteljskog doma ono osnovno, temelje koji nas čine takvima kakvi jesmo, a ako su ti temelji dobri, ako se sastoje od nekih korisnih rituala i djeca će ih usvojiti i kasnije korisiti i osvijestiti kroz svoj život.
Hrana ne bi trebala biti samo sredstvo zatomljavanja gladi, već bi se trebali potruditi da kroz dijeljenje hrane sa dragim ljudima istinski uživamo u radostima života koja nam ta hrana pruža.
Željela bih ovim receptima koje ćete pronaći ovdje olakšati izbor svakodnevnih jela na Vašem repertoaru, ali i razuvjeriti sve one koji misle da je kuhanje oduzimanje vremena. Jer, kuhanje doista ne mora biti naporno! Potrebno je samo malo organizacije, pravovremenog odlaska u nabavku potrebnih namirnica, da ne spominjem koliko nam danas boravak u kuhinji mogu olakšati sva ona silna pomagala koja su i po cijeni i po raznovrsnosti danas dostupna gotovo svima. Sve recepte koje ćete ovdje naći sam osobno isprobala i napravila tako da nema sumnje u ispravnost informacija koje dajem. Trudila sam se svako jelo poslikati u što više faza izrade i detalja kako bi Vam olakšala pripremu i još više dočarala jednostavnost i okus jela.
Želim Vam isto tako svim onim što ćete ovdje pročitati učiniti boravak u kuhinji ugodnijim, a užitak u pripremanju hrane ništa manjim od užitka u jelu.
Dobro došli u moju kuhinju i naravno, Dobar tek Vam želim!
Autor:Amela Amela
Izvor:njami-njami.blogspot.com
Nema komentara:
Objavi komentar